Zakon u čl. 87. uređuje pravo na neplaćeni dopust te propisuje da poslodavac može radniku_ci na njezin zahtjev odobriti neplaćeni dopust. Za vrijeme trajanja neplaćenoga dopusta prava i obveze iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom miruju, ako zakonom nije drukčije određeno. Posebno je propisano da radnik_ca ima pravo na neplaćeni dopust u ukupnom trajanju od pet radnih dana godišnje za pružanje osobne skrbi. Zakon tu vrstu neplaćenog dopusta naziva pravom na dopust za pružanje osobne skrbi. Pod pružanjem osobne skrbi smatra se skrb koju radnik_ca pruža članu uže obitelji ili osobi koja živi u istom kućanstvu i koja joj je potrebna zbog ozbiljnog zdravstvenog razloga. Poslodavac može, u svrhu odobravanja prava na dopust za pružanje osobne skrbi, zatražiti od radnika_ce dokaz o postojanju ozbiljnog zdravstvenog razloga. Pod istim kućanstvom smatra se zajednica osoba određena propisom kojim se uređuje socijalna skrb. Tijekom razdoblja korištenja prava na pružanje osobne skrbi poslodavac ne smije radnika koji se koristi tim pravom odjaviti iz obveznih osiguranja prema propisima o obveznim osiguranjima.
U čl. 87. a Zakon uređuje pravo na odsutnost s posla pa propisuje da radnik_ca ima pravo na odsutnost s posla jedan dan u kalendarskoj godini kada je zbog osobito važnog i hitnog obiteljskog razloga uzrokovanog bolešću ili nesretnim slučajem prijeko potrebna njegova trenutačna nazočnost. Duže trajanje odsutnosti, kao i naknada plaće za to vrijeme mogu se utvrditi kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Za stjecanje prava iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, navedeno razdoblje odsutnosti s posla smatra se vremenom provedenim na radu.
Iz upravo navedenog proizlazilo bi da poslodavac nije dužan platiti radnika_cu za dan odsutnosti s posla, ali mogao bi im isplatiti naknadu plaće ako bi to nekim izvorom prava bilo određeno odnosno ugovoreno, kao što uostalom vrijedi i za pravo na neplaćeni dopust.
